Predmet istraživanja analiza je rada Komisije za meðunarodno pravo na kodifikaciji odgovornosti meðunarodnih organizacija za meðunarodno protupravne čine koji je 2011. godine rezultirao usvajanjem Nacrta članaka o odgovornosti meðunarodnih organizacija. U središtu analize je odredba čl. 7. Nacrta koja propisuje pretpostavke za pripisivost ponašanja u situacijama kad države ustupaju svoje organe meðunarodnim organizacijama radi sudjelovanja u mirovnim operacijama. Kroz analizu relevantnih odluka Europskog suda za ljudska prava i nekih državnih sudova (Nizozemske, Belgije i Ujedinjene Kraljevine) ukazuje se na ključne probleme s kojima su se spomenuti sudovi susretali pri odlučivanju o pripisivosti povreda meðunarodnog prava počinjenih u mirovnim operacijama - nedovoljnu jasnoću u formulaciji odredbe o pripisivosti takvih ponašanja, različito tumačenje pojma stavljanja na raspolaganje organa države nekoj meðunarodnoj organizaciji, nedefiniranost sadržaja standarda efektivne kontrole koji je, sukladno Nacrtu, propisan kao kriteriji utvrðivanja pripisivosti i, posljedično, arbitrarno odreðivanje mjerodavnog standarda kontrole. Autorica upozorava da neujednačena praksa i nabrojane manjkavosti Nacrta članaka o odgovornosti meðunarodnih organizacija dovode do pravne nesigurnosti i umanjuju mogućnosti žrtava protupravnih čina da dobiju adekvatnu pravnu zaštitu. Zaključno se na temelju provedene analize autorica zalaže za primjenu standarda efektivne kontrole kao dosad već priznatog standarda u kontekstu pripisivosti, izlažu se ključni elementi sadržaja i značenje tog standarda, predlažu smjernice za njegovu ispravnu primjenu i ukazuje na važnost istovremene dvostruke (višestruke) pripisivosti državama i meðunarodnim organizacijama.