U ovom radu autori analiziraju pitanje terminologije i definicije gnosticizma kao religijskog pokreta nastalog i popularnog u vrijeme kasne antike. Gnosticizam se kao stvarnost i kao termin propituje iz više vidova. Premda pojam gnosticizam nije postojao u starini, mišljenja su da je ovaj pojam u današnjem znanstvenom diskursu opravdan, te ističu činjenicu da bi promjena donijela više pomutnje negoli koristi, bez obzira što u antičkim izvorima nije bio zastupljen, već se isključivo koristio termin “gnoza”. No baš zbog toga ističe se potreba razlikovanja između gnoze kao tajne spoznaje i gnosticizma kao religiozno-filozofskog fenomena kojem je pripadao veći broj škola i pokreta koji su se ipak mogli pronaći pod određenim zajedničkim obilježjima. U propitivanju obilježja gnosticizma autori se fokusiraju na gnostički mit u čijem ruhu su gnostički predstavnici promicali antikozmički dualizam obilježen negativnim pogledom na materijalni svijet i kršćansku kozmologiju stvaranja. Jedno od bitnih obilježja gnostičkog dualizma je jasno razlikovanje između Najvišeg Bića i Boga koji stvara ovaj svijet, a koji je zao, nesposoban i neznalica. Iz takvog se mitološkog pogleda na svijet razvija cijeli teološki sustav utemeljen na dualizmu. Dualizam je to ponajprije između dva Boga, to jest dva počela svemira iz kojih proizlazi, ali onda i dualizam između duhovne i materijalne sastavnice svijeta. Naposljetku dio antikozmičkog dualizma je i onaj antropološki, koji u ljudima razlikuje materijalnu i duhovnu stvarnost koje su suprotstavljene jedna drugoj, pri čemu je ona duhovna (pneumatska) ona istinska, te je obdarena mogućnošću da se uz pomoć znanja (gnoza) oslobodi tijela kao tamnice u kojoj boravi i združi sa svojim prapočelom.