Povijest europskih odnosa bogata je procesima koje određuju pojave integracija, dezintegracija, teritorijalnih podjela, oružanih sukoba itd., uzrokovanih političkim, ideološkim, vjerskim i drugim razlozima. Iskustvo s prostora bivše Jugoslavije u devedesetim godinama XX. stoljeća svakako pokazuje vrlo osobit primjer dezintegracije jedne složene države. Autori rada ukazuju na osnovna dezintegracijska kretanja u raspadu Jugoslavije, obrazlažući ih s međunarodnopravnog motrišta, iz perspektive znanosti o državi kao dominantnom subjektu međunarodnog prava, njezinog konstituiranja i međunarodnog priznanja. Budući da su glavni vanjskopolitički ciljevi bivših jugoslavenskih republika nakon stjecanja neovisnosti usmjereni ponovnom integriranju u Europsku uniju (neke i u NATO-savez), budućnost dijela jugoistočnoeuropskog prostora bit će ponovno označena njihovom integracijom. Iako se to može činiti ironičnim, autori primjećuju i naglašavaju kako se radi ne samo o radikalno drukčijem obliku integracije (u odnosu na totalitarni režim jugoslavenske države, s obilježjima planske privrede, bitne suspenzije temeljnih ljudskih prava i demokratskih standarda), već, ipak, o bitno drukčijoj percepciji određenja države u novom integracijskom okviru. Za razliku od države, shvaćene tek u formalno-pravnom smislu državnosti, bez mnogih faktičkih odrednica državnosti u bivšoj jugoslavenskoj državi, novo shvaćanje državnosti, unatoč njezinu liberalističkom poimanju, ipak afirmira državu kao temeljnog subjekta suvremene međunarodne zajednice.