Koncesije otvaraju vrlo osjetljiva politička, ekonomska i pravna pitanja u mnogim državama svijeta. Samo definiranje pojma koncesije često je komplicirana i ne sasvim jasna zadaća. OECD je prihvatila definiciju koncesije kao: ’’davanje prava privatnom trgovačkom društvu da može gospodarski upravljati određenom infrastrukturnim uslugama i za to zarađivati naknadu. Koncesionar dobija u posjed određene objekte (ali vlasništvo na tim objektima ostaje u rukama države) te ih koristi u svrhu obavljanja određene djelatnosti ili usluge sukladno odredbama ugovora’’.2 Hrvatsko pravo definira koncesije načelno kao pravo stečeno temeljem ugovora o koncesiji, a sukladno uvjetima sadržanim u odluci o davanju koncesije (koju je donijelo odgovarajuće upravno tijelo), a u odnosu na pomorsko dobro, specifično, kao pravo državne vlasti da može dio pomorskog dobra, koje je inače dobro izvan pravnog prometa (res extra commercium), isključiti iz opće uporabe bilo dijelom ili u cijelosti, i dati ga fizičkoj ili pravnoj osobi na gospodarsko korištenje sukladno određenim prostornim planovima. Građevine i drugi objekti izgrađeni na pomorskom dobru čine njegov sastavni dio. Zakonom je jasno određeno da nikakva stvarna prava nisu dopuštena na pomorskom dobru, uključivo i na objektima izgrađenima na njemu. Projekti na pomorskom dobru često uključuju velike infrastrukturne projekte, razvoje luka i marina, koji iziskuju značajna financijska sredstva. Banke koje financiraju takve projekte zahtijevaju organiziran i transparentan zakonski okvir koncesija, slobodu ugovaranja, pravnu zaštitu svih strana uključenih u projekt (uključivo i mogućnost međunarodne arbitraže). Takvi se projekti uobičajeno financiraju putem modela projektnih financiranja koja zahtijevaju značajni ulog kapitala i uključuju veliki broj sudionika kao što su banke, građevinske firme, investitori, upravitelji projekata, razni dostavljači i izvršitelji raznih usluga, javni sektor, itd. Projektna finaciranja ovise u cijelosti o prihodu kojeg ostvaruje sam projekt, a koji prihod je jedini izvor otplate kredita, te o ‘’dostupnosti za banku prihvatljivih instrumenata osiguranja na bazi imovine i prihoda koncesionara, uključivo i pravo ‘step-in’, te mogućnosti državnih jamstava za uredno ispunjenje obveza preuzetih od strane davatelja koncesije’’. Svrha instrumenata osiguranja (uključivo i cesije prava koncesionara iz raznih projektnih ugovora) za ispunjenje koncesionarevih kreditnih obveza je da u slučaju neispunjenja koncesijskih obveza banka može ‘’uskočiti’’ u projekt i preuzeti kontrolu nad njime kako bi ga dovela do kraja (umjesto ovrhe instrumenata osiguranja). Zbog toga su projektni ugovori, uključivo ugovor o koncesiji, na prvom mjestu, od izuzetne važnosti za banku. Uobičajeno je da instrumenti osiguranja ne imovini koncesionara ne uključuju hipoteku na objektima projekta izgrađenima na pomorskom dobru. Hrvatsko pravo ne dopušta zasnivanje hipoteke na pomorskom dobru. Međutim, to nije prepreka bankama da financiraju projekte na pomorskom dobru. S aspekta projektnih financiranja nije potrebno mijenjati zakon da bi se dopustilo osnivanja hipoteke na pomorskom dobru. Drugi, naprijed navedeni instrumenti osiguranja osnovani u korist banaka, uključivo i izravni ugovori, dovoljni su bankama da bi učinkovito kontrolirale projekt k ojega financiraju.