Polazeći od temeljnog stava da Crkva postoji kako bi evangelizirala, Ivan Pavao II. u svjetlu evanđeoskog čovjekoljublja i solidarnosti trasira put Crkve u odnosu prema fenomenu selilaštva na početku trećeg tisućljeća. Riječ je o zalaganju za dostojanstvo svakog konkretnog čovjeka i njegove obitelji, koje izvire iz čovjekove bogolikosti. Takav stav Sveti Otac beskompromisno zastupa u svojim poslanicama za Svjetski dan selilaca. U skladu s tim Crkva i svi njezini članovi, žele li ostati vjerni Kristovom poslanju, ne smiju biti slijepi na vapaje i potrebe migranata i njihovih obitelji, nego su dužni autentično živjeti Kristovu istinu, tj. evanđeoski intervenirati i iskazati solidarnost, te tako u dijalogu svjedočiti i navijestiti puninu spasenja pridržanu Crkvi po Kristu. Selilaštvo u tom smislu nije prijetnja, nego prilika za napredak i rast blagostanja ljudske obitelji. Shodno tome nezaobilazan put Crkve trećeg tisućljeća jest kultura života, tj. kultura dobrodošlice, integracije obitelji te humanog pluralizma.