Konstantnim razvojem suvremenoga društva čovjek se sve više brine oko napretka i usavršavanja raznih tehničkih, tehnoloških i drugih disciplina, pritom ne mareći što iscrpljuje prirodne resurse, uništava prirodu i zagađuje okoliš. Katolička Crkva svojom ekopedagogijom već desetljećima, na razne načine, pokušava razvijati ekološku svijest svih svojih vjernika, posebno srednjoškolaca, kako bismo vjerskim odgojem i obrazovanjem postali svjesni opasnosti koja bi nas jednog dana mogla zadesiti zbog neodgovornog ponašanja prema prirodi, koja je osnovno i jedino stanište ljudskog roda. Autor u radu prikazuje mogućnosti ekološkog osvješćivanja srednjoškolaca preko teološkoga i pedagoškog vida vjeronaučne nastave. Referirajući se na društveno-humanistički pristup odgoja i obrazovanja, prema dokumentu Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, autor proučava sadržaj katoličkog vjerskog odgoja u dokumentu Plan i program katoličkog vjeronauka za četverogodišnje srednje škole, te razmatra mogućnosti i utjecaj vjeronaučne nastave pri razvijanju senzibilnosti srednjoškolaca za ekološke teme i odgovoran odnos prema očuvanju prirode, njezinih resursa i čistoće okoliša. Autor predlaže nove pedagoške principe u tumačenju uloge katoličke ekopedagogije i izbora njezinih sadržaja, ciljeva i metoda odgoja u vjeronaučnoj nastavi.