Uvodno autor govori o ključnoj ulozi elektroničkog potpisa u pravnoj regulaciji elektroničke trgovine kao brzorastuće grane gospodarstva koja podrazumijeva brojna pravna pitanja vezana uz utjecaj informacijske tehnologije na društvo i pravo. Počevši od ispitivanja važnosti vlastoručnog potpisa kao sredstva autentikacije autora dokumenta preko potvrđivanja sadržaja dokumenta prezentiraju se uvjeti koje elektronički potpis treba ispuniti kako bi zauzeo mjesto vlastoručnog potpisa u pravnom prometu. U nastavku, prikazuje se intenzivna zakonodavna aktivnost na području regulacije elektroničkog potpisa, od prvih zakona iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća do danas. Unatoč kratkom vremenskom okviru od samo petnaest godina, u bogatoj poredbenoj praksi moguće je razlikovati nekoliko različitih pristupa kojim su razna zakonodavstva širom svijeta pokušala regulirati elektronički potpis i srodna pitanja kako bi omogućili kvalitetnu razinu pravne sigurnosti elektroničkoj trgovini i drugim pravnim odnosima koji se odvijaju putem elektroničke komunikacije. Autor razlikuje nekoliko zakonodavnih etapa karakteriziranih različitim teorijskim i praktičnim stavovima o karakteru regulacije elektroničkog potpisa. U prvoj etapi problematizira se odnos dva suprotna pristupa pitanju potrebe specifikacije tehnološke osnovice elektroničkog potpisa, dok se u drugoj ispituje priroda sustava dvostrukog kolosjeka i na njemu zasnovanog pravnog okvira koji dominira u europskom pravnom krugu. Na osnovama iskustava iz poredbenog prava autor zatim analizira izabrane odredbe iz Zakona o elektroničkom potpisu, uz osvrt na utjecaj koji isti zakon ima na druge zakone, osobito Zakon o elektroničkoj ispravi. U posljednjem dijelu rada autor iznosi kritiku instituta elektroničke isprave, te zaključuje osvrtom na dosadašnju primjenu elektroničkog potpisa u hrvatskoj pravnoj praksi.