Turizam je kao privredna djelatnost u dobroj mjeri ukotvljen u mnoge elemente, kako kulture receptivnih destinacija, tako i kulturnih tradicija emitivnih okolina. Jedan dio pristupa turizmu kao društvenom procesu polazi od potrebe čovjeka za odmorom, za uspostavljanjem nove emocionalne ravnoteže narušene repetitornom svakodnevicom neoliberalnog društva i, posebno, gospodarstva. Takav je pristup stvorio neku vrstu stereotipa, po kojemu se turist “sigurno osjeća dobro” u nenadmašnoj arhitekturi srednjevjekovnog Dubrovnika. Istraživanje je, međutim, pokazalo da moderni turizam, sa skraćivanjem turističkog boravka, jurnjavom od destinacije do destinacije, zapravo ne dovodi do osjećaja sreće, da ima daleko više projiciranih negativnih emocija, koje dovode u pitanje relaksirajuću prirodu turističke djelatnosti.