U strateškim planovima nacionalnih muzeja primjećuje se nedostatak iskustva u primjeni procesa izrade plana, provedbe aktivnosti te praćenja i evaluacije. Uočeno je da strateško planiranje do sada nije počivalo na načelima participacijskoga pristupa pa je izostao sinergijski učinak bez kojega je teško ostvariti ambicioznije ciljeve u muzejskoj djelatnosti, posebno investicije u obnovu ili izgradnju novih muzeja. Da bi strateško planiranje imalo dobre rezultate, potrebno je uspostaviti bolju koordinaciju između ključnih dionika, temeljenu na participacijskom modelu motiviranom zajedničkim interesima ostvarenja planiranih ciljeva. Strateški plan mora pratiti akcijski plan koji će osigurati provedbu. Ključno je da inicijative dolaze iz muzeja, a potrebe se usklađuju s osnivačem od idejne do provedbene faze uz alokacije financijskih resursa.