U antičkoj znanosti često nalazimo vrijedna znanja koja još uvijek nisu došla na red za primjenu u suvremenom obrazovanju. Jedno je od tih učenje grčkoga učenjaka i filozofa Sokrata koji predstavlja koncept dijaloške metode, poznate kao i majeutički razgovor. Ova metoda počiva na planiranome i vođenome razgovoru koji uključuje različite razine argumentiranja i potrebnoga znanja. Prikazan je razvoj nastanka dijalogike, počevši od Sokratovih učenja do kasnijega razvoja ove metode. Cilj je ovoga rada prikazati ovu metodu te analizirati njezine mogućnosti za primjenu u nastavi, odnosno poučavanju učenika u razredu. Analizirani su različiti aspekti dijaloške metode te mogućnosti primjene u razredu. Ovim je radom opisana i vodeća uloga nastavnika te je razrađena metodologija uporabe dijaloške metode u razredu. Poseban je aspekt izbjegavanje Hawthore-ova efekta tijekom razredne primjene. Posebni je cilj ovoga rada bio opisati mogućnosti dijalogike u integraciji učenika s posebnim potrebama, posebice onih s poremećajima iz autističnoga spektra. Ova metoda ima široke mogućnosti te su opisane i mogućnosti njezina proširenja u kontekstu prevodilačke i pisane dijalogike. Primjenom ove metode postiže se veliki napredak u predavačkome radu, razvoj kritičkoga mišljenja i suradnička izgradnja znanja kao najveća postignuća u odmaku od zastarjele, ali još uvijek sveprisutne frontalne nastave.