Knežev dvor u Dubrovniku, najznačajniji kulturno-povijesni arhitektonski objekt urbane povijesne jezgre, teško je oštećen u potresu 1979. godine. Među više od tisuću građevina koje su stradale u tom razornom potresu čak tri četvrtine bili su spomenici kulture nulte kategorije. Obnova koja je nakon toga uslijedila pokazala se velikim izazovom konzervatorskoj i restauratorskoj struci iziskujući novčana sredstva, organizacijsku strategiju, zakonsku osnovu i društvenu participaciju kakva do tada nije bila viđena. Radi istraživanja i saniranja štete od potresa 1979. godine osnovan je Zavod za obnovu Dubrovnika koji je rukovodio i obnovom Kneževa dvora od 1982. do završetka radova 1984. godine. Osobita oštećenja pretrpjeli su konstruktivni dijelovi objekta, čime je ugrožena njegova stabilnost. Istražni radovi i sanacija obuhvatili su sva krila i etaže Dvora. Iako je obnovom ostvaren osnovni cilj – veća otpornost građevine na potrese, stav je stručnjaka da su istražni radovi bili nedostatni, a građevinski zahvati suviše invazivni. U ovome se radu prvi put objašnjava važnost elaborata obnove koji je nastao prije potresa, donose se nove interpretacije konzervatorskih postupaka i analiziraju se posljedice koje prilagođavanje spomenika muzejskoj namjeni ima na integritet samog spomenika.