Neki ekološki orijentirani znanstvenici smatraju da smo prešli “točku nepovrata”, tj. stupanj na kojemu više ne možemo spriječiti ekološko propadanje. Usporiti ga možemo, ali zaustaviti ne možemo; daljnji razvitak vodi samo u propast. S obzirom na svoj odnos prema globalnom onečišćenju, ljudi se, prema McCluneyju, mogu podijeliti u tri skupine: fatalisti, koji vjeruju da je ekološka smrt naša posljednja postaja u tramvaju razvitka; tehnološki optimisti, koji tvrde da je ekološka kriza zacijelo pospješila razvitak tehnike i otkrila nam mnoge nove tehnologije, a tehnologija će nam riješiti sve probleme; holisti upozoravaju na krhkost ekološke ravnoteže na Zemlji: ispad samo jedne karike lako izazove lanac neugodnih promjena, pa moramo čuvati cjelokupan okoliš. Autor dodaje i skeptike: one koji sumnjaju da globalno zagrijavanje i njegove posljedice izaziva čovjek svojim djelovanjem, pa uzroke traže u različitim prirodnim događanjima (Sunčeve pjege, svemirske zrake, pomak Zemljine osi, biokemijski ciklusi prirodnih zbivanja itd.). U nastavku teksta autor pokušava pronaći odgovor na pitanje zašto čovjek sâm sebe uništava, zašto u ekologiji otkazuju uobičajeni ljudski samozaštitni mehanizmi te kako to mijenjati — počevši od obiteljske i školske razine.