Povijest se u Brešanovu djelu – a ono obuhvaća više od četrdeset naslova – najčešće manifestira kao ideologija/politika, a njezini su oblici zlo, oličeno u Sotoni, Astarothu ili kojem drugom vidu isključivosti i mržnje. To zlo (sotona, vrag, nečastivi) u njegovu djelu vlada ljudima, ono je njihov pokretač, pa je i njihov rasplet, najčešće tragičan ili groteskan, samo posljedica vladavine zlih sila. Brešan ističe da se zlo nalazi u svakom čovjeku, da se ne da iskorijeniti ni ljudskom ni kakvom božjom/božanskom intervencijom i promišlju, pa se zato i javlja u svim vremenima i u svim sredinama. Istovremeno je povijest i iskustvo bez kojega nije moguće do kraja razumjeti suvremenost; ona na svakom koraku pokazuje što smo naslijedili od “zle maćehe” (Fabrio) i što uzdržimo kao svoju najdublju memoriju i osobno/kolektivno pamćenje. Brešan, poput Braudela, krijepi misao da postoji “velika povijest”, ali i ona druga, “povijest ispod stola”, vidljiva i čitljiva u nizu znakova; povijest zabluda i predrasuda, obmana i laži; povijest u kojoj traje život, stvaran i nepatvoren, nesvodiv u obrasce znanstvenog pamćenja, za koji nije bilo mjesta u herbariju velikih događaja i datuma; život teži i ljudskiji, u kojemu “mali čovjek” živi svoje poraze i svoje pobjede, prinoseći tako žrtvu – (vlastitu) zaboravu. Brešan zna da se povijest najbolje iščitava u tragovima koje ostavlja; vidljivi svuda oko nas, bez obzira na njihovu dubinu, oni nas sustižu, a svojom nas ljepotom, kako to sugerira i argumentira ova knjiga, uvjeravaju kako nismo u stanju podnijeti njezinu ljepotu, mjeru i sklad, spram koje naša suvremenost i nije do li posvemašnja (duhovna) pustoš. Istovremeno nas uvjerava da su gradovi trajniji od zbira njihovih građevina i graditelja, a sama priča, bez obzira na njezine sastojke, mjera i okvir u kojem se materijalno pretvara u duhovno i jezikom priče svjedoči o identitetu i trajanju. U ovom radu našu smo pozornost usmjerili na govor povijesnih podataka ugrađenih u roman, uvijek sa sviješću da Brešan nije povjesničar nego pripovjedač, da ga umjesto povijesne istine ponajprije zanimaju povijesni podaci u smislu gradnje priče te za njih ne vrijede zakoni povijesne znanosti nego književnosti. Njihova (povijesna) pouzdanost uvijek je u funkciji gradnje autentičnog lica priče o vremenu u kojem se odvija gradnja katedrale, a mjeriva je zakonima književnosti a ne povijesne provjerljivosti.