U članku se otvara pitanje obrazovanih vojnih časnika, podrijetlom iz zemalja srednjoeuropsko-mediteranskih pograničja u kasnom 18. i ranom 19. stoljeću, kao aktera intelektualnih razmjena i konstrukcije transformacijskih imaginarija koji su mogli imati ili su imali kreativan učinak u svakovrsnim promjenama u ovim zemljama i društvima nakon Francuske revolucije i njezinih tektonskih učinaka širom Europe i svijeta. Kao poseban skupni fenomen izdvajaju se vojni časnici podrijetlom iz mletačke Istre, Dalmacije i Albanije (Boke kotorske), kojisu od 1797. do 1814./1815. godine više puta mijenjali podaništvo te kao obrazovani profesionalci morali svoje interese, aspiracije i imaginarije više puta preoblikovati u skladu s vladajućom dinastičkom ideologijom iuskladiti s promjenljivim imperijalnim interesima. Poseban slučaj s timu vezi, u središtu pozornosti ovog članka, jest Lujo Matutinović (Krf, 26. X. 1765. – Split, 1. VIII. 1844.) i njegov opsežan, na francuskom pisan esej o Ilirskim pokrajinama i Crnoj Gori, posvećen Napoléonu I. uParizu 1811. godine. Dokazuje se da je Matutinović, slijedeći podaničke imperative, razvio koncepciju Kraljevstva Ilirije koja je u nekim svojimaspektima anticipirala fenomene i razvojne logike koje su djelatne sve do suvremenog doba. U Dodatku Matutinovićevo Pokrčje donosi se, u dvije cjeline, pregled obrade Krke i Pokrčja u Ogledu.