Hrvatska je dijalektologija 20. st. opisana kao genetskolingvistička disciplina; temelj je takvoga dijalektološkoga istraživanja mjesni govor. Hrvatski su dijalektolozi, u težnji za sustavnim prikazom hrvatskih organskih idioma, vođeni razlikovnim jezičnim činjenicama, usmjeravali svoje opise na nevarijabilne dijelove jezičnoga sustava orijentiravši se tako na strukturalistički pristup opisa mjesnoga govora kao homogenoga sustava. Odgovore na teorijske izazove na koje nailazi hrvatska dijalektologija 21. stoljeća možemo potražiti u metodama koje nam pružaju kvantitativna ili varijacijska sociolingvistika. Ono što se u hrvatskoj dijalektologiji još u potpunosti ne iskorištava jesu i mogućnosti koje u istraživanju svih jezičnih razina, ali i pristupu postojećih istraživanja i razmjeni podataka, može pružiti digitalna tehnologija.