Budući da se Vetranovićevoj Suzani čistoj uglavnom pristupalo kao “djetetu svoga vremena”, a ne kao djelu s univerzalnom porukom, autor novim pristupom, sa “suvremene promatračnice”, u ovom prikazanju otkriva trajne vrijednosti koje nadilaze vremensko-prostorna obzorja i koje su trajno aktualne. Preuzevši tematiku biblijskoga teksta, Vetranović je nastojao humanistički i kršćanski angažirati čovjeka pokazujući mu da razum, istina, čistoća i pravednost u konačnici uvijek pobjeđuju bezumnost, niske strasti i laž. U članku su također istražene dramaturško-teatrološke, jezično-stilske i ine osobitosti te pitanje autorstva ovoga djela. Iako se ne može potvrditi da je Suzana čista izvođena na pozornici, u tekstu je vidljiva nakana izvedbe. Što se pak autorstva tiče, ovaj se tekst uzima kao najmanje sporan u Vetranovićevu dramskom opusu prikazanjskih tekstova. O tome svjedoči podrobnija jezična i stilska analiza.