Cilj rada je dati uvid u neke dosad nepoznate ili manje poznate aspekte života i djela književnice Božene Loborec (Koprivnica, 2. 6. 1926. – Koprivnica, 3. 1. 2003.) iz rakursa njezinih dnevničkih zapisa. Dnevnike je ona pisala intimno, za sebe i daleko od pogleda drugih, no odlučila ih je ostaviti nama današnjima i budućima s porukom: Za 50 godina ili kasnije, sigurno će nekome biti zanimljivi ovi moji zapisi jer će oni biti dokument ovog moga, sadašnjeg vremena. Dnevnici su zanimljiv izvor podataka iz najmanje dva razloga – zato što reflektiraju privatni život vodeće koprivničke intelektualke i književnice u posljednjih tridesetak godina 20. stoljeća, a istovremeno su svojevrsna kronika života i povijesti Koprivnice u kontekstu društvenih, političkih i kulturnih kretanja u hrvatskom i jugoslavenskom društvu, kao i u svijetu u tome razdoblju. Višeslojnost dnevnika Božene Loborec može se iščitavati i kao jedinstvena koprivnička mikrologija koja obuhvaća nekoliko stotina osoba od kojih mnoge više nisu žive, kao i prepoznatljive koprivničke lokacije i lokalitete od kojih mnogi također ne postoje. Dnevnik je Božena Loborec pisala svojim prepoznatljivim britkim i jasnim, zafrkantskim i duhovitim, analitičko-racionalnim i ironično-satiričkim stilom kojim nije štedjela ni sebe, a niti druge. Dva su mota koja ocrtavaju namjere dijaristice Božene Loborec: Pametan pamti, mudar zapisuje i Verba volant, scripta manent (Riječi lete, zapisano ostaje).