Austrijska je vlast Dubrovniku i Dalmaciji u drugoj polovici 19. stoljeća donijela neke važne promjene. Usprkos općem siromaštvu, izgrađene su tri nove i moderne bolnice – u Šibeniku (1883.), Zadru (1887.) i u Dubrovniku (1888.) Budući da je u Habsburškoj Monarhiji Dalmacija 1861. ustavom dobila status pokrajine, dobila je i svoju Zemaljsku vladu. Sabor je upravljao pokrajinskim bolnicama i nadzirao ih putem Zemaljskog odbora. Bolnice su se pak rukovodile dvorskim propisima iz Beča. Uz ostale, ove su bolnice imale odjele za novorođenčad i siročad, koja su imala i vlastite dojilje. Kada bi djeca ojačala, dana su na čuvanje u neku obitelj uz financijsku potporu države do svoje desete godine. Nakon toga bolnice nisu imale obvezu brinuti se za siročad. U Dubrovniku su postojale dvije bolnice: civilna (Domus Christi) i vojna (Collegium ragusinum). Ustanovljeno je i pet zaraznih bolnica (lazareta) na terenu radi sprječavanja epidemija. Od 1821. u Zadru djeluje Škola za babice. Bolnice, gradovi i općine imali su stalne licencirane liječnike i babice. Dalmatinske su bolnice 1867. imale 391 krevet, 80 liječnika, 10 kirurga i 165 babica. Svaka općina veća od 6000 stanovnika imala je vlastitog liječnika i babicu. Isto tako, svaka je općina imala liječnički odbor kojemu je predsjedavao liječnik. Svi su liječnici imali privatnu praksu. Ovakav je oblik organizacije zdravstvenih usluga ostao do pada Austrije.