Tijelo i tjelesnost su kao aspekti ljudske egzistencije i identiteta bili uvelike zanemarivani u čitavoj povijesti zapadne humanističke tradicije pa tako i u filozofiji. Dominantni pogled na aspekte ljudske egzistencije zaustavljao se na dualizmu um-tijelo, pritom trivijalizirajući tijelo i tjelesnost bez promišljanja kulturnih, socijalnih i simboličkih dimenzija vlastitog predmeta proučavanja. 20. stoljeće donijelo je sve veću okupiranost tjelesnošću. Pojavile su se kulturne formacije koje zauzimaju nove pozicije prema tjelesnosti. Raste interes za kulturu tzv. modernog primitivizma koji rehabilitira ritualno razbijanje tjelesnog integriteta piercingom, tetovažama i implantatima. Usporedno s tim tendencijama ubrzani razvoj znanosti, tehnologije i medicine donio je nove mogućnosti u definiranju individualnog odnosa prema vlastitom tijelu. Novi postupci obuhvaćaju estetsku kirurgiju, kirurške i hormonalne terapije promjene spola, genetičke intervencije i implementiranje kibernetskih sučelja. Ovakve tendencije suvremene kulture inzistiraju na pokušaju rehabilitacije problematike tijela u okviru humanistike.