U nedavnoj prošlosti Balkan je proživio razdoblja sukoba i nasilja, tipična za mnoge post-imperijalne nacije-države koje su se pokazale nesposobnima u uspostavljanju veza sa susjedima izvan imperijalnog modela centra i periferije. Takve su države imitirale povijesne obrasce imperijalnih osvajanja. U tom se smislu etnički sukobi, koji su eskalirali u ratove na područjima bivše Jugoslavije, predstavljaju primjere pogrešne transformacije postimperijalnih država u moderne nacije-države s demokratskim poretkom i mirnom koegsistencijom sa susjedima. Usprkos takvom razvoju situacije, pokazalo se da nije u svim višeetničkim sredinama došlo do eskalacije etničkog nasilja (npr. slučajevi „enklava mira“ u višeetničkim područjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova). U takvim primjerima, koji su ilustrirani podatcima empirijskog istraživanja, pronalazi se potencijal za izgradnju tolerancije „odozdo“. S druge strane, u područjima u kojima je mir proizašao iz postkonfliktnih procesa lokalni potencijali za izgradnju etničke tolerancije su se pokazali puno slabijima. U radu su navedeni primjeri koji ukazuju na izrazite regionalne razlike u Hrvatskoj. Rad također pokazuje da se cjelokupan proces normalizacije međuetničkih odnosa u hrvatskom društvu odvija na proturječan način. Dijelovi nacionalnih elita često su skloni naglašavanju socijalne distance i antagonizma spram „drugih“. S druge strane, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, nacionalistička retorika na političkoj razini značajno je smanjena. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri službena politika na nacionalnoj ili međunarodnoj razini, koja predstavlja pristup „odozgo“, presudna u oblikovanju međuetničkih odnosa. Zaključak rada je da uspostavljanje etničkog mira i tolerancije nije ostvarivo bez istodobnog odvijanja procesa na mikro razini odnosno ”odozdo”. U teorijskom smislu to odgovara suprotstavljanju ”linearne politike” i ”politike usklađivanja”, odnosno političkog determinizma centra i kontingencijskih procesa koji se odvijaju njegovim periferijama.