Filozofija politike danas je u krajnje ozbiljnoj krizi. Kriza političkoga posvuda se pokazuje. Političko tumačenje u uvjetima suvremenoga doba ozbiljno je pokolebano. Time je u pitanje doveden segment društva koji tvori bitan dio kulturnoga identiteta Zapada. Možda nitko u 20. stoljeću nije tako temeljito ispitivao položaj politike kao Hannah Arendt. Njezin doprinos naročito je velik u promišljanju odnosa između filozofije i primjene njezinih principa u politici, s osnovnom ocjenom da je primjena principa filozofskog mišljenja na politiku imala razorne posljedice. Premda je filozofija kao metafizika od Platona do Hegela dala izuzetno velik doprinos razmatranju političkoga, Hannah Arendt ipak smatra da se u takvoj filozofiji izgubio izvorni smisao političkoga i da je primjenom principa filozofskog mišljenja na politiku došlo do zaborava političkoga. U tekstu se ukratko precizira Platonovo shvaćanje odnosa filozofije i politike prema kojemu se postulira filozofski ideal da se zbiljska politička zajednica (polis) mora mjeriti na filozofskom mišljenju, i to iz principa konstitucije samoga mišljenja. Nasuprot tome, Aristotel se poziva na ethos postojećeg polisa, ali političko analizira uvijek pod primatom filozofskih principa. Arendt stoga misli da je i za Aristotela mjerodavno znanje političkoga filozofske naravi. Arendt naglašava da je politička filozofija uvijek diskriminirala mnijenje i raznolikost, a time i političko kao takvo. Iz te osude djelomice izuzima Aristotela i Kanta. Budući da političke kategorije nastale u filozofiji politike određuju i danas naše razumijevanje politike, Arendt ih podvrgava kritici. Njezino drukčije razumijevanje političkoga očituje se u njezinim analizama temeljnih političkih kategorija (vladavina, moć, sila, autoritet, sloboda), koje se mogu primjereno pojmiti samo iz međusobnog odnosa ljudi, a ne iz nekog supstancijalnog i neupitnog područja.