Mjere štednje u posljednjih nekoliko godina pokazale su se nezaobilaznim europskim odgovorom na krizu. Njihova je nužnost predstavljena rječnikom koji evocira krivnju i zamišljeni užitak. Ne čudi stoga što su mjere štednje nedavno postale predmetom lakanovske psihoanalize na tragu teze Todda McGowana o prijelazu iz društva zabrane u društvo naređenog uživanja. Dosadašnja literatura prepoznaje dihotomiju duhova kapitalizma: prvog, asketskog i štedljivog duha koji zahtijeva privatno odricanje i drugog, potrošačkog duha koji u ime društvene dužnosti zahtijeva upravo privatno zadovoljstvo. Duhovi kapitalizma strategije su za nošenje s gubitkom jouissance koji je impliciran u prihvaćanju simboličkog poretka kroz socijalizaciju. Falična fantazija punog, nekastriranog užitka kanalizira se preko strategije odgađanja kako bi se ostvarila u nedeterminiranoj budućnosti (prvi duh) ili opetovanog pokušaja imanentnog ostvarenja (drugi duh). Autor nadopunjava postojeću analizu na dva ključna načina. Kao prvo, ocrtava načine na koje se duhovi kapitalizma zrcale u izmjenama političko-ekonomskih mainstream pozicija. Kao drugo, upotrebom Arrighijeve sheme sistemskog ciklusa akumulacije nudi dodatnu strukturnu komponentu izmjeni duhova kapitalizma.