U članku se promišlja možebitna interpretativna vrijednost Aristotelova temeljnog ontološkog nauka o možnosti (δύναµις) i zbiljnosti (ἐνέργεια) u kontekstu izračunski nesumnjivo najuspješnije, ali interpretativno još uvijek dvojbene teorije suvremene fizike – kvantne mehanike, posebno kada je riječ o razumijevanju naravi samoga atomnoga svijeta čije pojavnosti tako uspješno opisuje i predviđa. Poglavito, bića atomnoga svijeta poimaju se kao realna možna bića (δυνάµει ὄντα) koja bivaju ozbiljena prema prigotku eksperimentalne situacije, a problem zbiljskih bića (ἐνεργείᾳ ὄντα) atomnoga svijeta (poznatiji kao problem mjerenja u kvantnoj mehanici) promišljen je u kontekstu Aristotelova trojnog zahtjeva o prvotnosti zbiljnosti nad možnošću – prema vremenu (χρόνος), prema pojmu (λόγος) i prema bivstvu (οὐσία).