U ovome članku razmatram neka pitanja, probleme i, kako mi se čini, samonametnute dileme koje proizlaze iz dobro poznatog ogleda Harryja Frankfurta “Freedom of the Will and the Concept of a Person”. Taj je ogled izvršio široki utjecaj na kasnije mišljenje u etici i filozofiji uma, naročito svojom središnjom idejom želja i htijenja “drugog reda”. Frankfurtov pristup obećava rješenje u obliku trećeg puta određenih starih problema – uglavnom problema odnosa slobodne volje i determinizma te odnosa uma i tijela – koji su se dosad opirali najboljim naporima filozofskog rješavanja ili terapije. On veoma nalikuje onoj vrsti odgovora koji apriorni put bilo kakva kantovskog ili sličnog metafizičkog pristupa želi izbjeći usvajanjem u širokom smislu naturalizirane koncepcije ljudskog moralnog djelovanja, ali tako da ne ode toliko daleko u smjeru etičkog naturalizma da izgubi prednosti (koje se tiču izbora, znanja o samome sebi i u svakom slučaju relativne autonomije) koje su povezane s kantovskim pristupom. Tvrdim, međutim, da takav izgled vara i da je Frankfurtov način pristupanja tim pitanjima – a naročito njegova glavna ideja želja i htijenja drugog reda – podložna odavno poznatim prigovorima koji dolaze kako od strane naturalistâ (antikantovskih) tako i od strane strogih autonomista (antinaturalističkih). Konkretnije, pokazujem da njegov pojam moralne volje kao nečega što posjeduje kompleksnu strukturu, čime htijenja višeg reda mogu odbaciti ili poništiti poticaje pokvarene želje prvog reda, jest takav da inherentno mora izazvati različite logičke, metafizičke i – što je u ovome kontekstu najvažnije – etičke probleme. Zaključujem da je posvemašnji naturalizam jedini odgovor koji može izaći na kraj s izazovima koji se sve više upućuju iz različitih znanstvenih krugova, naročito iz područja neurofiziologije i kognitivne psihologije.