Polazeći od toga da je strah opće ljudska pojava, u članku se istražuje kako Biblija u svjetlu objave gleda na strah. Autor uočava razliku između čovjekova straha od moćnijeg neprijatelja, od prirodnih sila, od bolesti i na kraju od smrti, na jednoj te straha od božanstva i tajanstvenosti kojom je ono obavijeno, na drugoj strani. Biblija pomaže čovjeku da nadvlada prvu vrstu straha dozivajući mu u svijest da je izvor tog straha u samoj čovjekovoj ograničenosti i konačno u smrtnosti, pozivajući ga istodobno da se osloni na Boga koji je jedina čovjekova sigurnost. Druga vrsta, numinozni strah, koji je u početku biblijskom čovjeku zajednički sa svim drugim ljudima, polagano se u svjetlu objave preobražava u strahopoštovanje pred osobnim Bogom koji se objavio Mojsiju. Iako je Jahve uzvišen i strašan, on je svome narodu blizak i svet i zato ga njegov narod smije častiti, umjesto da ga se boji. Tako polagano pojam strah Božji postaje sinonim za čašćenje Boga i za pravilan odnos prema Bogu. Mudrosna literatura, pod utjecajem helenističke filozofske misli, otkriva razum kao izvor prave spoznaje volje Božje i zato strah tumači kao posljedicu manjka prave spoznaje Boga na strani čovjeka. Novi zavjet poznaje oblik numinoznog straha u smislu nedokučivosti tajne Isusove osobe i njegova poslanja te u isto vrijeme snage koja izlazi iz njega i kojom čovjeka veže uza se. Taj strah se javlja i u iznenadnim ukazanjima Uskrsloga, ali on prelazi u radost čim učenici u Uskrslom prepoznaju Isusa. Napokon, Pavao, ali i neki drugi novozavjetni autori, iako s jedne strane ističu sinovski odnos kršćana s Bogom u kojem nema mjesta nikakvu ropskom strahu, ipak na drugoj strani koriste motiv straha u parenetskom smislu, kao upozorenje da je kršćanska egzistencija eshatološka egzistencija, to jest još uvijek otvorena za konačno dovršenje, pri čemu treba računati i sa sudom.