Kratka uvodna analiza osebujnog, a na neki način i paradigmatskog međureligijskog dijaloškog iskustva dvojice katoličkih monaha, B. Griffithsa i H. Le Sauxa ukazuje na neke teško prevladive antinomije, koje daju naslutiti svu kompleksnost pa i problematičnost, barem na određenoj razini, dijaloga kršćana s drugim religijama. Ipak nakon II. vatikanskog sabora međureligijski dijalog postaje za pretežiti dio kako Katoličke crkve tako i kršćanskih zajednica okupljenih u Ekumenskom vijeću crkava jedan od temeljnih oblika odnosa kršćana sa sljedbenicima drugih religija. Razlozima društvene i teološke naravi koji opravdavaju govor o nužnosti međureligijskog dijaloga, posvećen je drugi dio ovog teksta. U trećem dijelu prikazana su, a dijelom i vrednovana neka od katoličkih i protestantskih promišljanja međureligijskog dijaloga, njegove metode i svrhe, koji upućuju na veliku dozu nesigurnosti glede epistemološke strukture teologije dijaloga među religijama. Naročito je ukazano na nedorečenost, pa i na problematičnost nekih prosudbi u pogledu »dijaloga iskustva« kao i glede teološkog problema istine u međureligijskim odnosima. U zaključku je snažno potcrtana neosporno utemeljena nužnost međureligijskog dijaloga u sva njegova četiri klasična oblika (dijalog života, dijalog djela, dijalog stručnjaka, dijalog iskustva), ali je isto tako ukazano na poteškoće pa i na autentične aporije s kojima se vjernik kršćanin susreće u dijalogu s drugim religijama, a posebno u radikalnom obliku »dijaloga iskustva«.