Istražujući Pavlov govor o čovjeku u njegovim izvornim spisima, uočavamo da je on najviše određen njegovom pesimističkom i optimističkom vizijom čovjeka. Takva se vizija korijeni u starozavjetnoj antropologiji, a odražava se u pojmovlju kojim se izražava konstitutivno‑strukturalna stvarnost čovjeka a jasno dolazi do izražaja u nekim tekstovima koje smo optikom tipologije Adam – Krist (usp. Rim 5,12‑21) istražili (Rim 1,18 – 3,20; 7,14‑25; 1 Kor 15,45‑49). Pavlov pesimistički pogled na čovjeka plod je njegova realnoga gledanja na povijest, uočavanja čovjekove izgubljenosti i otuđenja, ali u svjetlu svoje vjere i iskustva onoga što je Bog već izveo u Kristu. Povijesni čovjek, premda stvorenje Božje, živi u »Adamovoj sjeni«, osobno ratificira Adamov neposluh Bogu i pokušaj da se ostvari mimo i bez Boga. Taj stari čovjek nužno postaje idolopoklonik i biće rascijepljeno između svojeg htijenja i djelovanja. Bez ispravne relacije s Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem u Isusu Kristu, on gubi svoj temelj i svrhu, a time i mogućnost svojeg ostvarenja po Božjoj zamisli. Vjerom u Boga, kristološkom osvjedočenošću i soteriološkim iskustvom, Pavao optimistički gleda na čovjeka, na njega kao biće posebne Božje brige i zauzetosti koja se vrhunski objavila u povijesti uskrsnućem Isusa, koji je vjerom prepoznat kao Božji Sin i Mesija – Krist. Bog se u Kristu u potpunosti zauzeo za izgubljenog i protivnim silama izručenog čovjeka, izvukao ga iz vlasti grijeha i smrti, oslobodio ga njegova egoizma i uvukao ga u dinamizam proslavljene, uskrsle egzistencije. Taj novi dinamizam izvor je spasenjskog optimizma ili optimizma spasenja, koji ima svoje posljedice i u povijesnom životu čovjeka. Već sadanji povijesni čovjek može ući u dinamizam svojeg ostvarenja vjerničkim oslanjanjem na Božje djelo u Kristu, odnosno životom u Kristu koji se u povijesti očituje kao život novog stvorenja. Pavlov antropološki optimizam je kristološko‑soteriološki utemeljen i tiče se svekolikog čovječanstva, što on izražava tipologijom Adam – Krist.U ovom radu krećemo od uvodnih zapažanja o Pavlovoj ukorijenjenosti u starozavjetnu antropologiju, o osloncu njegove antropološke terminologije na starozavjetnu, a potom dvama tekstovima (Rim 1,18‑3,20; 7,14‑25) ilustriramo najprije njegovu pesimističku viziju čovjek, a potom i optimističku (1 Kor 15,45‑49), koju smo odredili kao optimizam spasenja čovjeka u Kristu i prikazali ga kao Pavlov govor o životu u Kristu, odnosno biću i životu novog čovjeka.