Teološka refleksija se bavi pitanjem klime kao općega dobra i razmatra kako dijalog može doprinijeti očuvanju klime. Rad je strukturiran oko tri glavne točke. U prvoj točki rada – Posvijestiti značenje općega dobra – polazi se od pitanja koliko je u vremenu partikularizama i fragmentizacije života prisutna svijest o općemu dobru. Središnja je nakana aktualizacija općega dobra, načela »koje ima središnju i ujedinjujuću ulogu u socijalnoj etici« (Laudato si’, br. 156). Temeljno mjesto koje mu se pridaje proizlazi iz njegove direktne povezanosti s globalnim društvom, a samim time predstavlja i ono temeljno što nas povezuje. U središtu druge točke rada – Zaštita klime kao opće dobro – nalazi se dalekosežnost posljedica klimatskih promjena koje stvaraju nove oblike nepravdi i osiromašenja ljudi na planetarnoj razini. Tek u solidarnom i zajedničkom opredjeljenju za siromašne moguće je poticati nove oblike zajedničke suradnje i organizacije. One će ići u smjeru temeljitih i umreženih interdisciplinarnih rasprava o općem dobru kako bi se pridonijelo djelovanjima koja će sačuvati život planete i omogućiti budućnost novim generacijama. Treća točka rada – Dijalog kao put – pokazuje da je značenje dijaloga danas od ključne važnosti i kada se promišlja pitanje puta do ostvarenja općega dobra. To je put koji cjelinu dohvaća ostvarenjem cjelovitoga razvoja svih dijelova društva, te koji istovremeno obuhvaća iskorak prema okupljanju oko zaštite klime kao općeg dobra. U tom kontekstu socijalni nauk Katoličke crkve, koji posjeduje interdisciplinarnu dimenziju (usp. Centesimus annus, br. 59), omogućuje suradnju u službi općega dobra