Nedvojbeno je da negativistički pristup religijskom i etičkom pluralizmu u modernom svijetu nema potporu u crkvenim dokumentima. Da li se isto može reći za moralni pluralizam unutar Katoličke crkve, na teorijskom ili praktičnom planu? Neki crkveni dokumenti postavljaju određene granice pluralizmu na ekumenskom planu s ciljem da on ne postane sinkretizam (»Dominus Iesus«), ali i moralnom pluralizmu, s ciljem da se spriječi relativiziranje naravnog zakona i apsolutiziranje individualne savjesti (»Veritatis splendor«). Analiza pojedinih dokumenata kao i pokušaja vodećih moralnih teologa da otvore vrata moralnom pluralizmu u Crkvi ne ukazuje na postojanje takve mogućnosti. Za pluralizam koji predmnijeva da je moguće legitimno naučavati i djelovati različito od nauka učiteljstva kada taj nauk zastupa istine za koje smatra da su dio naravnog moralnog zakona te donosi norme u svezi primjene tih načela u praksi teško je naći podlogu u nauku učiteljstva. Mogući je pluralitet razmišljanja o dosezima naravnog moralnog zakona, o tome što je narav i o njezinoj nepromjenjivosti. Na razini praktičnog djelovanja vjernika moguće je da postoji pluralitet ponašanja, kada pojedinac misli da to može opravdati svojom savješću, unutar tzv. »forum internum«, no ovo ne može nikada postati trajno «pravo« da se tako ponaša ili da se drugi tako ponašaju. To trenutačno »pravo« legitimno je ako on stremi prema objektivnoj istini.