Poetski iskaz Ljubice Kolarić-Dumić prožet je naglašenom duhovnom notom što riječku pjesnikinju približava religiozno-vjerskom krugu hrvatskih književnika. Tekst problematizira književne vidike religiozne svijesti, poetičku dimenziju literarne transpozicije te propituje u kojoj mjeri tradicija upisana u njezin poetski diskurs odstupa od aktualne postmodernističke kulture. Na početku se lociraju slojevi umjetničko-spoznajnoga iskustva (intimističko, religiozno i domoljubno) te istražuju stilski postupci u tematiziranju božanskoga. Drugi je dio teksta posvećen mariološkim pjesmama i liturgijskim ciklusima, uz raspravljanje o trivijalnosti iskaza. U idućem dijelu članka analiziraju se metapoetične situacije domoljubnoga diskursa a zaključak sintetizira spoznaje raščlanjivane metodom strukturalne analize. Uz interpretaciju religiozne teksture Ljubice Kolarić-Dumić u fokusu je ovoga rada svojevrsno propitivanje stilske uklopljenosti autoričina pisma u korpus suvremene hrvatske poezije i njezina individualnoga prinosa.