Cilj ovoga rada bio je utvrditi mogućnost korištenja graška kao alternativnog izvora bjelančevina u obrocima ovaca i janjadi u ekološkoj proizvodnji. Grašak (Pisum sativum L.) se u obrocima ovaca i janjadi najčešće koristi kao zrno, a rjeđe kao slama. Osobito je njegova primjena raširena u zemljama mediteranskog područja s obzirom na povoljne klimatske uvjete, sve veću cijenu koštanja soje, kontaminiranost soje, zabranu korištenja genetski modificirane soje u obrocima životinja u ekološkim uzgojima, kao i zabranu korištenja mesnog brašna kao izvora bjelančevina u obrocima za životinje. Brojna istraživanja ukazuju na opravdanost korištenja graška u hranidbi ovaca i janjadi s obzirom na njegovu visoku hranidbenu vrijednost zbog obilja bjelančevina (22-34%), dobre izbalansiranosti esencijalnih aminokiselina i nezasićenih masnih kiselina te visokog sadržaja škroba (preko 40% suhe tvari). Sadržaj antinutritivnih tvari u suvremenih kultivara graška je zanemariv u odnosu na prijašnje kultivare te je moguće njegovo korištenje u obrocima ovaca i janjadi i bez primjene toplinskih tretmana. Pri balansiranju obroka čiji se izvor bjelančevina temelji na grašku najčešće se kao žitarica koristi ječam s obzirom na različitu brzinu razgradnje navedenih krmiva. Analizirajući proizvodna svojstva i kvalitetu dobivenih proizvoda ovaca i janjadi (dnevni prirasti, količina i kvaliteta mlijeka, klaonička kvaliteta janjećih trupova i kvaliteta mesa) u brojnim je istraživanjima potvrđena opravdana uporaba graška kao izvora bjelančevina u njihovim obrocima kao potpuna ili djelomična zamjena za soju. Navedene spoznaje bi trebalo proširiti dodatnim istraživanjima vezanim za utvrđivanje odgovarajućeg udjela graška u obrocima ovaca i janjadi u ekološkoj proizvodnji s obzirom na njihova proizvodna svojstva i kvalitetu dobivenih proizvoda.