Mavro Vetranović u svom je obimnom i raznorodnom opusu sintetizirao različite jezično-stilske, motivsko-tematske i strukturalne osobine tradirane od različitih stilskih formacija i poetičkih sustava. Heterogenost i prividnu ambivalentnost njegova opusa isprva se pokušalo tumačiti biografistički (J. Carić i M. Medini). Poslije se njegova poetika određivala kao maniristička (N. Kolumbić i P. Pavličić). Budući da sâm Vetranović nije napisao poetološki traktat, pa čak ni kakvu posvetu u kojoj bi progovorio o namjeri i očekivanim učincima djela, a različite poetološke misli (oponašanje kanoniziranih uzora, pjesnički zanos, astrološki utjecaji na pjesnika, orfejska snaga pjesništva) razasute u njegovom pjesničkom opusu zapravo su pjesnički topoi, od iznimne je važnosti njegova Pjesanca u pomoć poetam. Stoga se u članku pokušavaju detektirati mogući humanistički i skolastički odrazi u spomenutoj Vetranovićevoj pjesmi.