Teorijska promišljanja plesa iz feminističke perspektive uglavnom ukazuju na subordinaciju žena u plesu. Bez pretenzija da se to opovrgava, u ovom se radu ukazuje na nedovoljno uviđanje stigmatizacije plesača u odnosu na plesačice. Čest pokušaj kontriranja feminilnom stereotipiziranju muških plesača u baletu protekcionističko je koloriranje baletnoga svijeta posredstvom sportskoga diskursa, najčešće strategijom isticanja mačo muškaraca u plesu. Namjera je ovoga rada da preispita pretpostavke iz kojih su se uobličile predrasude o muškarcima u plesu, koje ih, prvenstveno u klasičnom baletu, stigmatiziraju i povezuju s homoseksualnošću. Zanimljivo je pratiti kako iz predstavljanja heteroseksualne estetike baletnoga svijeta proizlazi navodna homoseksualna orijentacija muških baletnih plesača.