Normiranje i kanoniziranje tradicionalne hrvatske kuhinje, odnosno stvaranje prepoznatljiva brenda, jedan je od svojih izraza pronašlo u sintagmi bakina kuhinja. Funkcija bake u prenošenju tradicije, u najširem smislu, već je istaknuta u mnogim radovima, a recepcija bake kao najvećeg autoriteta privatnog kuhanja, legitimira njezinu kuhinju kao zdravu, ukusnu i prije svega tradicionalnu. Brojne kuharice i proizvodi koji nose pridjev bakin govore u prilog toj tezi. U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se pojavilo nekoliko netipičnih kuharica. Netipičnih utoliko što u velikoj mjeri iznevjeravaju osnovne postavke žanra kuharice kao priručničke literature. Analizom dviju takvih bakinih kuharica (Kuharica none Carmen i Kuharica bake Ivke) ovaj će rad pokušati pokazati kako se žanru kuharice priključuju povijesni sadržaji. Zanimljivost ovih kuharica ne proizlazi toliko iz primjenjivosti recepata i savjeta koliko iz pokušaja da se prikaže širi kulturni i povijesni okvir njihova nastanka. Dvije spomenute kuharice zapravo su privatne zbirke recepata koje su te dvije bake prikupljale u pedesetak godina. Ostavivši bakine recepte kako su napisani i pokušavajući opisati povijesni i kulturni kontekst u kojem su nastajale, autori ovih kuharica bake shvaćaju kao svjedokinje vremena čiji su zapisi istodobno svjedočanstva i dokumenti o građanskom društvu Samobora i Trogira s početka 20. stoljeća. Fragmenti obiteljskih povijesti, kao što su ovi šturi recepti, mogu imati jednaku vrijednost kao drugi povijesni dokumenti te poslužiti iščitavanju ili oživljavanju izgubljene prošlosti.