Crkva đakovačko-osječka jedna je od biskupija u Republici Hrvatskoj koja je najviše stradala tijekom velikosrpske agresije od 1991. do 1995. godine. Uz pogibije koje su se dogodile tijekom agresije i okupacije velik dio stanovništva, posebice vukovarskog kraja, nakon zarobljavanja izložen je fizičkom, psihičkom i emocionalnom zlostavljanju. Osim protjerivanja, zarobljavanja, prisilnog rada, izgladnjivanja, otuđivanja i prisvajanja imovine u okupiranom dijelu te nadbiskupije dogodila su se i mučenja, posebice mnogobrojna silovanja od strane velikosrpskog agresora. Rad u prvom dijelu govori o naravi rata kao najtragičnijeg događaja civilizacije. Ukazuje na zločine koji su obilježje svakog, pa tako i Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, ističući posebno silovanje kao najbrutalniji oblik zločina i ratne strategije, sa svim mogućim uzrocima i posljedicama koje silovanje ostavlja na čovjeka. U drugom dijelu rada predstavljeni su dijelovi rezultata istraživanja provedenog u udruzi Sunčica. Cilj spomenutog istraživanja bio je doći do konkretnih stavova, prosudbe, stanja i osjećaja žrtava silovanja o samom traumatskom iskustvu, zatim otkriti i procijeniti kvalitetu života žrtava nakon traumatičnog iskustva te identificirati poteškoće s kojima se žrtve susreću i danas. Na temelju istraživanja, rad u trećem dijelu prikazuje načine suočavanja s činjenicom traumatičnog iskustva silovanja, naglašavajući potrebu pružanja socijalne, i još više duhovne pomoći, prikazujući široku lepezu pastoralnih mogućnosti djelovanja Crkve sa žrtvama ratnog zločina silovanja, imajući uvijek u vidu potrebu interdisciplinarnog pristupa kompleksnoj problematici.