Osteoporoza (OP) je kronična bolest kostiju koju karakterizira poremećena mikrostruktura koštane građe što vodi do smanjene koštane mase i povećanog rizika od prijeloma. Antiresorptivni lijekovi, posebice bisfosfonati, trenutno su prvi izbor u liječenju osteoporoze u većini zemalja. Međutim, oni imaju svoja ograničenja, što je potaknulo razvitak osteoanaboličkih lijekova kao što su teriparatid i romosozumab, no i oni imaju svoje štetne učinke. Ipak, neosporno je da korist lijekova za osteoporozu nadvladava potencijalne rizike. U bolesnika s visokim ili vrlo visokim rizikom od prijeloma mogu se razmotriti sekvencijalne ili kombinirane terapije s anaboličkim agensom kao početnim lijekom. S obzirom na rastuću prevalenciju osteoporoze ulažu se veliki napori kako bi se razvili lijekovi sljedeće generacije s maksimalnom učinkovitosti i što prihvatljivijim sigurnosnim profilom. U postizanju ovoga cilja potrebno je što bolje razumijevanje uloga različitih signalnih putova u patogenezi osteoporoze. Najveći napori uloženi su u razvitak lijekova koji utječu na modifikaciju Wnt signalnog puta koji mogu imati i antiresorptivno i/ili osteoanaboličko djelovanje ovisno na koju etapu, odnosno signalnu molekulu djelujemo.