U radu se analiziraju pojedine vojne taktike mongolske vojske predvođene prvotno Džingis-kanom, ali i njegovim nasljednicima. Pošto su ih tadašnji suvremenici opisivali kao barbare i krvoločne osvajače (Toma Arhiđakon i Rogerije iz Apulije), a takav su narativ bespogovorno preuzeli pojedini povjesničari, u posljednjim se desetljećima pojavila potreba bacanja novog svjetla na takvu percepciju. Ovaj će se rad fokusirati na uspješne mongolske taktike koje su generali, odnosno vojskovođe primjenjivali na bojnom polju. Jedan od razloga zašto su Mongoli rado prihvaćali takve negativne opise bio je element psihološkog ratovanja, koji su uspješno koristili protiv europskih, ali i drugih vojski. Unatoč krivo percipiranim doživljajima kako su Mongoli bili neukrotivi i kaotični na bojnom polju, detaljan pregled dat će nam uvid kako su i zašto prihvaćali takvu sliku. Osim ulijevanja straha kod protivnika, što je rezultiralo demoralizacijom i smanjenom mogućnosti djelovanja na terenu, cilj takvog djelovanja često je bio uspješno ostvaren – pobjeda nad istobrojnim ili brojnijim protivnikom uz reduciranje vlastitih žrtava. A upravo to su mongolski vođe htjeli ostvariti, kako bi nastavili politiku zauzimanja neprijateljskog teritorija i napredovanja.