Kada je 2011. godine libijski diktator Muammar Gaddafi odgovorio na pobunu protiv svoje vlasti teškim kršenjima ljudskih prava, Vijeće sigurnosti je, pozivajući se na načelo “odgovornosti pružanja zaštite” (RtoP) usvojilo Rezoluciju 1973, kojom je ovlastilo države na upotrebu oružane sile kako bi se zaustavilo stradavanje civila u Libiji. Taj čin Vijeća sigurnosti dao je naslutiti da je načelo RtoP zaživjelo i da će ono poslužiti kao učinkovito sredstvo u borbi za očuvanje ljudskih prava i u budućim slučajevima. No sukob u Siriji koji je uslijedio nedugo nakon toga pokazao je da su takva predviđanja bila preuranjena. Stalne članice Vijeća sigurnosti u slučaju Sirije nisu zauzele jedinstveni stav pa rezolucija kojom bi se ovlastilo države na upotrebu sile s ciljem sprječavanja humanitarne katastrofe nije usvojena. U članku se analiziraju sukobi u Libiji i Siriji te reakcija međunarodne zajednice na svaki od njih. Osobito se istražuju razlozi različitog postupanja Vijeća sigurnosti u dvama slučajevima koji, iako se razlikuju u nizu značajki, imaju bitnu zajedničku karakteristiku – kršenje ljudskih prava stanovništva od strane središnje vlasti. Zaključak je članka da kod odlučivanja u Vijeću sigurnosti o poduzimanju oružanih intervencija, pa bile one uzrokovane i humanitarnim razlozima, države ne nastupaju principijelno, već u praksi uvijek gledaju i svoje strateške i druge interese. Tek kada ti interesi koincidiraju s humanitarnom katastrofom, RtoP načelo – točnije, njegov aspekt “reakcije” – biva primijenjeno.