Pravo je Europske unije za suce u državama članicama relevantno na dva načina: bilo zato što izravno stvara prava i obveze za subjekte koji se pojavljuju u sporu pred sucem (izravni učinak), bilo zato što utječe na značenje domaćih pravnih pravila (posredni ili interpretativni učinak). Autorica u ovom radu analizira drugu vrstu učinaka koju za suce imaju norme prava EU. U prvom se dijelu analizira posredni učinak kako ga razvija Europski sud te obveze koje temeljem takvog učinka nastaju za suce u državama članicama EU. Pri tome se, osim pravila koja je razvio Europski sud, raspravlja o njihovoj motivaciji – što se njima postiže u poretku EU, te zašto su ih sudovi država članica bili spremni prihvatiti. Odgovori na ova pitanja relevantni su za drugi dio rada u kojem autorica daje argumente za prihvaćanje posrednih učinaka prava EU i u pravnom poretku države kandidatkinje, u kakvom se statusu trenutno nalazi Hrvatska. Pri tome se ukazuje i na moguće poteškoće u prihvaćanju ovog načela već prije članstva u EU, posebice na one koje su rezultat različite pravne kulture.