Zahvaljujući brižljivosti autorova brata Maroja Maroevića, sačuvala se književna ostavština Frane V. Maroevića (1908. – 1939.) iz Staroga Grada na Hvaru. Osim što je doktorirao pomorsko pravo i radio kao stručnjak na tom području, Frano V. Maroević bio je pisac i pjesnik, urednik splitskoga književnog lista Suvremeni vidici, organizator i sudionik brojnih splitskih književnih večeri od 1922. do 1939. Posebnu vrijednost predstavljaju dosad nepoznati autorovi književnoumjetnički maritimni putopisi i novele, od kojih je jedan broj objavljen u starim časopisima (s brojnim greškama i jezičnim preinakama tadašnjih jugoslavenskih lektora koji su samovoljno mijenjali autorov dijalektalni izričaj), a drugi broj radova prvi put analizira se na temelju sačuvanih autografa. U kontekstu povijesti hrvatske književnosti u radu se sagledavaju Maroevićevi mogući uzori, tj. paralele s maritimnom realističkom proznom tematikom Jurja Carića i Ante Tresića Pavičića, ali ističu i Maroevićeve stilsko-jezične posebnosti, rana uporaba 130čakavskih dijaloga u razgovorima posade, značajan unos stručnih zapažanja i termina iz područja moreplovstva, posebice jedrenja, unos podataka iz raznih znanstvenih disciplina koji odražavaju autorovu višestruku erudiciju, miješanje elemenata kasnog romantizma s elementima modernizma i secesije u novelama i dr. Kao antologijski dometi Maroevićeva stvaralaštva ističe se neorealistički, dokumentarni, autobiografski putopis Tremiti i novela (memoarsko-biografskog karaktera koju je autor čuo od svojega oca kapetana) Posljednja plovidba, koja u Vojnovićevu ugođaju prikazuje suton posljednjih paruna (kapetana i vlasnika jedrenjaka), unoseći elemente nadrealizma u halucinantnoj viziji nestalih jedrenjaka.