Različiti aspekti američke popularne kulture (SAD), od fast fooda do tada aktualne umjetničke scene, čine dio motivskog repertoara poezije Borisa Marune, koji je uz Viktora Vidu najbolji hrvatski emigrantski pjesnik. Odnoseći se spram karakterističnih simbola zemlje u kojoj se našao slijedom svoje zanimljive emigrantske i nomadske sudbine na humoran, ironičan i satiričan način, Maruna u stihovima dimenzionira svoj kritički i osporavateljski odnos spram Amerike kao obećane zemlje. S druge strane, Amerika je prostor konkretne uređene političke i društvene zbilje u kojoj se ipak mogao pronaći dostojan prostor slobode za avanturiste duha, napose u smislu seksualnog liberalizma i nesputanog tjelesnog ponašanja kao dijela popularne kulture, o čemu Maruna često govori u svojoj poeziji. Ono što nikada nije dolazilo u pitanje bila je ljubav spram hrvatske domovine, ali bez tonova patetičnog domotužja i plačne nostalgije, s kritičkim i ironijskim odmakom spram navika i običaja Hrvata, što je Marunu bitno udaljavalo od tipične matrice hrvatskih emigrantskih pjesnika i pisaca uopće.