Rad se bavi doktrinom materijalne neustavnosti ustavnih normi (ustavnih amandmana i ustavnih zakona) koja spaja koncepcije fundamentalne legitimacije i konstitucionalnosti, a kojoj je cilj sačuvati legitimnost poretka, braneći vrijednosti i načela koja ustavotvorac smatra temeljnim. Posebno se podrobno obrađuje praksa Saveznog ustavnog suda Njemačke o značenju i domašaju tzv. klauzule vječnosti sadržane u članku 79. stavku 3. njemačkog Temeljnog zakona. Ta ustavna klauzula štiti esencijalna obilježja njemačkog Temeljnog zakona od ustavnih amandmana suprotnih strukturalnim ustavnim načelima, odnosno strukturalnim ili fundamentalnim državnim normama njemačkog ustavnog poretka. Prikazuje se i češka klauzula vječnosti te praksa Ustavnog suda Češke Republike vezana uz nadležnost tog suda da ocjenjuje ustavnost ustavnih normi. S druge strane, daje se poredbeno-pravni pregled ustavnih rješenja i prakse ustavnih sudova, odnosno najviših redovnih sudova koji obnašaju ustavnosudsku jurisdikciju, u državama ustavi čiji ustavi ne sadrže klauzulu vječnosti (Irska, Francuska, Mađarska, Slovenija). Posljednji dio rada bavi se hrvatskim ustavnim rješenjima i praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske u pitanju njegove nadležnosti za ocjenu ustavnosti ustavnih normi (ustavnih amandmana i ustavnih zakona).