Mjerenje učinka (učinkovitosti) suvremeni je menadžerski instrumenti koji pretpostavlja kvantitativno izražavanje rezultata i ishoda do kojih djelovanje pojedine upravne organizacije dovodi te korištenje takvih informacija kako bi se donijele odluke o budućem djelovanju organizacije. Riječ je o zagovaranom instrumentu koji se od 1980-ih kontinuirano širi u nizu zemalja. Hrvatska je započela s uvođenjem sustava mjerenja učinka, no taj razvoj je na samim počecima. Cilj rada je prikazati pravnu regulaciju instituta mjerenja učinka kakav postoji u hrvatskoj državnoj upravi te u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, ali i na osnovi provedenih istraživanja ispitati stvarne efekte do kojih je takva regulacija dovela te predložiti mjere za poboljšanje stanja i ubrzanja primjene ovog instrumenta. Metodološki, rad se temelji na pravnoj analizi propisa iz pet područja: financijsko upravljanje i kontrola, državna revizija, strateško planiranje, unutarnje ustrojstvo i status službenika i namještenika, na analizi sekundarnih podataka i dokumenta te na prezentiranju izvornih rezultata istraživanja.