Povećana napetost lateralnog retinakula patele može se javiti kao samostalni entitet ili u sklopu drugih poremećaja patelofemoralnog zgloba kao što su patelofemoralna displazija, lateralna nestabilnost patele, ozljede medijalnog patelofemoralnog ligamenta i hondromalacija. Presijecanje lateralnog retinakula, kako bi se postigao bolji balans aktivnih i pasivnih stabilizatora patele i na taj način korigirao njen položaj, bila je jedna od najizvođenijih operacija u ortopediji bez obzira na etiologiju poremećaja. Biomehaničke i kliničke analize pokazale su mogućnost nastanka brojnih komplikacija koje mogu nastati neselektivnom primjenom ove operacijske tehnike od kojih je najteža medijalna nestabilnost patele. Danas se kao metoda za korigiranje napetosti lateralnih stabilizatora patele češće upotrebljava tehnika produljivanja lateralnog retinakula kojom se puno bolje može regulirati napetost lateralnih struktura uz značajno manje komplikacija. Tightness of the lateral patellar soft tissue complex could be isolated entity or associated with other patellofemoral disorders such as patellofemoral dysplasia, lateral patella instability, medial patellofemoral ligament injury and chondromalatia. Lateral retinacular release was a method of choice among orthopaedic surgeons for improving the patellofemoral balance and congruency regardless the etiology of patellofemoral disorders. Biomechanical and clinical studies have shown that nonselective use of this surgical method could cause numerous complications among which medial patellar instability is the worst. Today most orthopaedic surgeons prefer lengthening instead release, because lateral lengthening is a more precise technique, with reduced complication rates.