Cilj. Ukazati na važnost i potrebu da regionalne knjižničarske udruge u Hrvatskoj kao privatni stvaratelji i imatelji arhivskog gradiva vode o njemu sustavnu i standardiziranu brigu bez obzira na vrstu nosioca informacije. Metodologija. Propituju se teorijske postavke, zakonska regulativa i mogućnosti nadležnih državnih arhiva u odnosu na knjižničarske udruge. Kao model istraživanja dobre i loše prakse upravljanja arhivskim gradivo uzeto je gradivo Društva knjižničara u Splitu. Usto, procjenjuje se mogućnost da se osnovnom korpusu gradiva pridruže privatni arhivi/zbirke fizičkih osoba – članova knjižničarske udruge. Rezultati. Svrha objedinjavanja gradiva jest stvaranje što cjelovitije dokumentacije o djelovanju knjižničarske zajednice u određenom prostoru i vremenu. Preduvjet je za to detaljnije reguliranje upravljanja pripadajućim arhivskim gradivom kroz dokumente knjižničarske udruge. Potvrdu tih promišljanja nalazimo i u praksi međunarodne knjižničarske zajednice (American Library Association Archive, Chartered Institute of Library and Information Professionnals i Associazione Italiana Biblioteche). Originalnost rada. Ukazuje se na to da je na putu prema stvaranju što cjelovitijeg arhiva knjižničarske zajednice, jedinstvenog ne u fizičkom smislu, već u tematskom obuhvatu gradiva kod različitih stvaratelja i imatelja, već sada potrebno sustavno i standardizirano dokumentiranje njezina djelovanja na lokalnoj i nacionalnoj razini. Pritom je poželjan partnerski i savjetodavni odnos s arhivističkom zajednicom.