Medonosna pčela (Apis mellifera) izrazito je osjetljiva na varoozu, koju izaziva grinja Varroa destructor. Ako se ne zaštite od varooze, pčelinje zajednice u pravilu propadaju nakon jedne do tri godine. Zaštita pčelinjih zajednica kemijskim sredstvima sve je manje učinkovita zbog rezistentnosti grinja i nepoželjna je zbog zaostajanja aktivnih tvari u pčelinjim proizvodima. Cilj rada je pregledom literature istražiti potencijal te prednosti i nedostatke primjene bioloških agensa u suzbijanju varoe. Prikazani su biološki aspekti grinje Varroa destructor u interakciji sa pčelom kao domaćinom i bioagensima te utjecaj fizikalnih uvjeta u košnici na učinkovitost bioagensa. Posljednja se dva desetljeća u suzbijanju varoe i sličnih organizama istražuju korisni člankonšci, entomopatogene nematode, entomopatogene gljive i bakterije. S obzirom na visoku učinkovitost u suzbijanju varoe i sigurnost za pčele, entomopatogene gljive iz rodova Metarhizium i Beauveria, entomopatogene bakterije Bacillus thuringiensis te simbiotske bakterije entomopatogenih nematoda potencijalni su bioagensi. U budućim istraživanjima treba standardizirati metode ocjene djelovanja bioagensa na varou i pčelinju zajednicu i tehnološki prilagoditi potencijalne bioagense fizikalnim uvjetima u košnici, uzimajući u obzir sigurnost pčela, pčelara i kvalitetu meda.