Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dithey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga za jedan od osnovnih pojmove svoje filozofije. Naime Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, kojeg je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. Dilthey and Gadamer characterized Matthias Flacius Illyricus as a classic example of the hermeneutic approach to philosophy. Taking into consideration the fact that, for Flacius, the key rule was that the text should be interpreted in accordance with its immanent meaning, he developed two interpretive maxims, scope and the hermeneutic circle, that are crucial for the further development and constitution of hermeneutics as a method of understanding. He can also be considered an anticipator of the charity principle. Flacius combined the inductive-synthetic and deductive-analytical methods to explain the complex hermeneutic relationship between the text as a whole and parts of the text. This relationship represents the demanding process of implementing the hermeneutic circle in which the application of a model of coherence of truth is at work in the heuristic process of understanding. In other words, we are dealing with a gradual reconstruction of the meaning of the text. During this explanatory process, it becomes clear that the meaning of individual parts and smaller thematic units is understandable only from the structure and composition of the whole text and that the gradual inductive-synthetic reconstruction of the meaning of the text presupposes the application of the deductive-analytical method. Furthermore, in the heuristic process of reading the text, it is necessary to check in which way the individual passages fit into the broader entirety of the text to constitute a coherent and internally consistent whole. The interpretive maxims, scope and the hermeneutic circle, are established as a reliable organon in the heuristic process of understanding and explaining the text. In this context, Flacius’ hermeneutic demand for an adequate reconstruction of meaning can be easily compared to the charity principle as it is understood by Donald Davidson, taking it to be one of the basic notions of his philosophy. Namely, Flacius starts from the assumption of the reasonableness of speech and argumentation, which implies the possibility of a hermeneutic reconstruction of the text and its adequate understanding. Davidson also tried to show, using triangulation, how the objective world becomes an intersubjective world of understanding and appreciation through the language of communication. This in turn means that our understanding of the outside world is conditioned by a shared system of knowledge and communication that can never be individualistic because we participate in a common world. Davidson’s concept of triangulation marked the model of hermeneutic chastity, which was already described by the representative of enlightenment hermeneutics Georg Friedrich Meier, in a new way. Given that the problem of the anti-realist approach cannot be solved by invoking rigid hermeneutic realism or objectivism, what we want to show in the text is that hermeneutics should be understood, contrary to Rorty, as an interpretive consensus of experts established within the academic community. This goes in hand with Paul Lorenzen and his attitudes about the consensus of experts. Lorenzen was later followed by Jürgen Habermas, especially in terms of interpretability, while elaborating on his theories of communicative action.