Ideja da su različite društvene nejednakosti dio klasnog pitanja te da će se razriješiti ukidanjem imovinske neravnopravnosti, u socijalističkoj Jugoslaviji proizvela je politički višestruko označen pojam radničke klase. U svojoj je ekonomskoj realizaciji jugoslavenski socijalistički model bio hibrid planske i tržišne ekonomije (Žitko), s kapitalističkom idejom države blagostanja i komunističkom izvedbom socijalnih prava. Potrošačka kultura socijalizma u svojoj je “potrazi za blagostanjem” (I. Duda) klasno pitanje riješila uspostavom jedinstvenog srednjeg sloja kao dokaza vlastitog društvenog uspjeha te se pojam radništva zazivao samo prigodno, u ideološkim manifestima vladajuće nomenklature. Rasprava o kapitalističkoj restauraciji postsocijalističkog razdoblja zatomljuje pak pitanja klasnih odnosa postajući isključivo lament za nestankom srednje klase i njezina visokog životnog standarda. Socijalna stratifikacija postsocijalizma pak ukazuje da je riječ o propasti većinom niže ili srednjekvalificiranih radnika, dakle radničke klase. Time se uvodi pitanje odnosa između radničke i srednje klase kojim problematiziramo socijalističko nasljeđe transformacije radništva u srednju klasu, zatim recentnu pojavu ekonomski definiranog radništva bez političkog značenja, pitanja postsocijalističke tvorbe nove klasne nejednakosti između zaposlenih i nezaposlenih te, konačno, pitanje emancipacije radnika kao “prezrenog subjekta” (D. Duda) i njegove mobilizacije bez nužnog uključivanja u srednjeklasni politički aktivizam za “opće dobro”.