U suvremenom konceptu neonatologije sve je više pitanja na koja se, bez suradnje s drugim prirodnim i društvenim znanostima, teško mogu dati odgovori na stručno-medicinskoj, etičkoj, socijalnoj, kulturološkoj i filozofskoj razini. Granica održivosti života definirana je kao najraniji stadij fetalne zrelosti (između 22. i 26. tjedna trudnoće) kada postoji razumna, možda ne velika, vjerojatnost izvanmaterničnog preživljavanja. Ta su djeca izložena značajnom riziku smrti ili preživljavanja s kroničnim medicinskim stanjima, uključujući trajni invaliditet, što često zahtijeva složenu i izazovnu medicinsku skrb, pa se donošenje odluka mora temeljiti na kliničkim i etičkim razmatranjima. Granice održivosti ovise o nizu uvjeta, a posebice o dostupnosti i kvaliteti liječenja u jedinicama neonatalne intenzivne skrbi. Smanjenjem gestacijske dobi povećava se stopa smrtnosti i pobola djece, kao i njihovo preživljavanje do otpusta kući. Razvojem tehnologije spušta se granica preživljavanja, a time raste obveza liječnika da svakom djetetu pruži jednaku i pravednu skrb, imajući u vidu da granicu održivosti nije moguće definirati, prije svega zbog velike varijabilnosti u obilježjima fetalnog razvoja. Buduće studije za predviđanje modela održivosti života trebaju uzeti u obzir kvalitetnije savjetovanje obitelji na temelju niza individualnih razlika, a ne samo gestacijske dobi. Na medicinskom timu skore budućnosti ostaje težnja da se „mentalitet spašavanja“ pretvori u kreativni proces, omogućen tehnološkim napretkom, osobito mogućnostima utero-placentarne fiziologije. Stoga se postavlja pitanje hoće li se i u budućnosti nastaviti trend smanjivanja granice preživljavanja, te hoće li ona i u kojoj mjeri, osim medicinske opravdanosti imati i pozitivnu etičku opravdanost.