Pitanje milosrđa i solidarnosti može se promatrati pod različitim aspektima. Gledajući iz perspektive društvenoga nauka Crkve, ono se u znatnom dijelu odnosi na problematiku preraspodjele dobara i siromaštva. Davanje milostinje je kroz čitavu povijest Crkve odgovor na stanje siromaštva osoba pokraj nas. Premda je davanje milostinje kao izričaj kršćanske ljubavi i danas validno načelo crkvenoga učenja i prakse, u prošlosti se manje analiziralo uzroke siromaštva te je naglasak bio gotovo ili u potpunosti na toj praksi kada je riječ o nejednakostima među ljudima. S razvojem društvenog nauka Crkva sve više analizira uzroke siromaštva te traži promjene sustava kako bi se umanjile nejednakosti. Uzroci bez sumnje ne leže samo u siromašnim pojedincima ili narodima nego su sami mehanizmi funkcioniranja suvremenoga društva, poglavito gospodarstva, oni koji proizvode siromaštvo i produbljuju nejednakosti između malog broja bogatih i sve većih masa siromašnih. Stoga milostinja, koliko god poželjna i potrebna, nije dostatan odgovor na te pojave, nego se u suvremenom svijetu, karakteriziranom globalizacijskim procesima i visokim stupnjem međusobne ovisnosti pojedinaca i država, zahtijeva adekvatan odgovor koji Crkva vidi u solidarnosti shvaćenoj ne kao pukom suosjećanju sa siromašnima i stradalnicima, nego kao aktivnom načelu uređenja međuljudskih odnosa koje teži prema institucionalnom strukturiranju u svrhu ostvarenja općeg dobra i društvene pravednosti. U ovom ćemo radu najprije analizirati odnos prema siromaštvu i uzrocima siromaštva. Drugi dio će predstaviti ukratko crkveno učenje o milostinji i njezinu povezanost s kreposti pravednosti da bismo onda prešli na područje solidarnosti te razmotrili pitanje mogućnosti institucionaliziranja te socijalne kreposti u suvremenom društvu.